Opis
U međuratnoj se Hrvatskoj uz bok političkom pokretu ravnopravno vodila borba za vlastitu kulturu i identitet. Naime, u kontekstu opće „nacionalizacije društva“ u Europi nakon Prvog svjetskog rata, jezik nacionalne ideologije postao je međunarodnim simbolom prepoznavanja, a »kulturna individualnost« političkim oružjem. Za male nacije bez vlastite države (poput Hrvatske) kultura je najčešće bila i jedini način iskazivanja vlastitog identiteta. U ovom se istraživanju pokušalo pokazati na koji se način kulturni nacionalizam očitovao u Hrvatskoj i kako je utjecao na oblikovanje njenog nacionalnog i socijalnog identiteta.
Na primjeru prosvjetne reforme provedene u vrijeme Banovine Hrvatske (1939.-1941.) prikazan je složen suodnos ideologije i znanosti. Tada je Hrvatska seljačka stranka, nositeljica dominantne ideologije hrvatskog međuraća, prvi put dobila priliku svoje ideje provesti ne samo izvaninstitucionalno, nego i s pozicija državne uprave. U središtu reforme našla se etnologija, koja je nadmašila dotadašnju „kraljicu“ humanističkih znanosti, povijest, i postala glavnim prenositeljem nove ideologije u čijem je središtu bilo selo kao izvor kulturnog i nacionalnog identiteta. Etnologizacijom školstva ona je svojim znanstvenim autoritetom zajamčila ispravnost novih ideja, prvenstveno nacionalnog samopoštovanja, te jednako važno međustaleške socijalne solidarnosti i osjetljivosti, ostvarujući tako svoju »nacionalnu misiju«. Istraživanje je pokazalo kako se usporedno s ideološkom »upotrebom znanosti«, pri čemu je etnologija postajala glasnogovornicom i okvirom novog svjetonazora, odvijao i proces njenog izravnog utjecaja na hrvatsku seljačku ideologiju, što je etnologiji zajamčilo znanstveni dignitet, a ideologiji otvorenost nužnu za usvajanje složenog modernog identiteta.
