In memoriam Snježana Grković-Janović

U četvrtak, 1. listopada 2020. u svome domu u Splitu preminula je Snježana Grković-Janović, spisateljica i – u aktivnom radnom odnosu – socijalna radnica. Snježana nije bila samo autorica triju knjiga u izdanju Srednje Europe: Lujzin dnevnik, Boje jednog vremena i Zaštićena djetinjstva, već i naša prijateljica s kojom smo se povremeno čuli i razmjenjivali pisma, a nažalost tek rijetko viđali. Kako nam je javio njezin suprug Slobodan, umrla je „mirno u snu [nakon što je] pojela tri zalogaja kifle i to zalila čajem, okrenula se na stranu i zaspala – i nije se više probudila“.

Slava joj, i dijelimo tugu s obitelji i prijateljima.

Ovdje je ulomak pisma koje nam je napisala prije nekih godinu dana.

Split, 6. 11. 2019.

[…[ Prošlo je nekoliko godina otkako sam prestala putovati, a zatim i izlaziti iz kuće. Vjerojatno sam o tome pisala prije godinu i nešto više, ali moram priznati da tu nema promjena na bolje. Zbog toga ove godine nismo ni išli na Brač, a nismo se ni jednom okupali u moru. Moja je pokretljivost ograničena na izlazak iz sobe radi ručka za stolom (ne svakog dana, ovisno o trenutnom stanju), do kupatila i – kad god je vrijeme povoljno – izlazak iz spavaće sobe na lođu. To je nadomjestak šetnji. Tu smo odgojili velike žbunove ruzmarina i kadulje (u dnu tog otvorenog prostora koji smo skratili i napunili dobrom zemljom), na ogradi iza koje se vidi vrt. Tu nas dočekuje snažno drvo koje se u proljeće okiti krupnim ružičastim cvatom sa žutim srcem. Kad smo na pazaru kupili malu biljku u “pitaru”, nismo znali da smo za sitne pare dobili buduće prekrasno drvo s perastim lišćem i cvijećem. To smo shvatili nakon duljeg vremena i to je sada najljepši mali vrt u našoj prilično mirnoj ulici u blizini mora, koje se odavde ne vidi. Na visokoj ogradi iza koje je vrt nižu se pitari sa điranima (geranije) i drugim cvijećem. Tu uživamo nas dvoje (djeca manje) jer je ono što njih zanima uglavnom u gradu.

Osim nas, na ovom zelenom i u sezoni mirisnom poprištu zbivanja, imamo troje podstanara, zahvalnih što su se uselili pred naša vrata i prozore: jedna pčela “samica”, jedna osobita gušterica, krasna, zelena, koja obitava izmađu pitara i kućnog zida i bogat žbun kadulje i susjed joj ruzmarin. Tu je i mali žuti leptir.

Iznad nas je prvi kat poput našeg, ali na njemu gostuje rublje na konopcu, i tako na sva tri kata iznad nas.

Tu imamo stalnu postavu: polukružni stol i dvije vrlo ugodne drvene stolice s jastucima, poprište naših rituala: jutarnja kava, Slobodanovo pušenje (ne pretjerano ali redovito), za pisanje za stolom i čitanje – u toplije dane.

Od sada već odraslog gustog drveta i visokog grma mirte te tri oleandra na uskom ali poduljem vrtu ispod svih prozora, ne vidi se ulica koja vodi do mora. Ono se ne vidi, ali daje svoj doprinos zraku i vjetrima s mora što ne zaboravljaju našu kratku ulicu u kojoj su parkirani auti stanovnika, a autobusi prolaze dva puta u satu.

Mi smo periferija pod Marjanom, u susjedstvu jedne velike livade koja završava pred morem.

Dakle, kao što vidite, moje nehodanje nije tako tragično, zahvalna sam na svemu tome u mojoj 87 godini (rođendan u siječnju). […]